Home » Zašto BDSH

Zašto BDSH

Čemu danas stranka branitelja i domoljuba?

Doista, zašto i čemu danas – braniteljska i domoljubna stranka u RH?

Zar danas ne postoji – u suverenoj, neovisnoj i europskoj Hrvatskoj – bilo u „poziciji“ bilo u „opoziciji“, učinkovita i na standardima pluralističke demokracije organizirana i utemeljena politička stranka, koja zagovara i promiče domoljublje i koja se spram branitelja ponaša dostojanstveno i konstruktivno?

Je li (uopće) domoljublje danas u RH poželjna (da ne kažemo – podobna) osobina u Hrvata, odnosno svih hrvatskih državljana?

Zapravo, kako danas opisati, definirati domoljublje u RH?

„Smije“ li se domoljublje javno iskazivati i na kakav način?

„Smiju“ li branitelji otvoreno iskazivati svoje domoljublje, svoje krvlju stečeno opredjeljenje za slobodu i demokraciju?

Odnosno, tko danas u RH određuje „parametre“ domoljublja, što je dozvoljeno a što nepoćudno i zabranjeno?

Općenito razumijevanje domoljublja (ili: patriotizma) označava emocionalnu privrženost svom narodu, osjećaj ponosa za svoju zemlju, svoj narod, a bez vrijeđanja i omalovažavanja drugih naroda. Dakle, domoljublje kao pojam koji označava ljubav prema domovini. Razumijeva li se – ili podrazumijeva – danas u RH, domoljublje kao pozitivno konotiran pojam?

U izvornom znanstvenom radu „Oblici domoljublja i izraženost hrvatskog nacionalnog identiteta“ (Renata Franc, Ines Ivičić, Vlado Šakić) Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, objavljenom 2009.god. a realiziranom u okviru znanstvenog projekta „Društveni stavovi i međugrupni odnosi u hrvatskom društvu“, provođenog uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, kaže se da su dva glavna cilja rada bila:

1) provjeriti višedimenzionalnost hrvatskog nacionalnog identiteta (točnije: razlikovanje dvaju tipova domoljublja: kritičkog i nekritičkog, te utvrditi njihov odnos s općom izraženošću nacionalnog identiteta);

te

2) provjeriti razlikuju li se nekritičko i kritičko domoljublje po svojim odrednicama; kao moguće odrednice dvaju tipova domoljublja, istraživanjem su obuhvaćena sociodemografska obilježja, religioznost, politička orijentacija, važnost osobnog i socijalnog identiteta za pojam o sebi, te ratna stradanja.

Istraživanja nacionalnog identiteta u okviru psihologije (pitanjima: Kako ili na temelju čega građani psihološki određuju pripadnost naciji? Koliko su joj privrženi? Koliko i kako su domoljubni?) postala su intenzivnija tek u 1990-tim godinama, u Europi dijelom zbog velikih društvenih i političkih promjena, dok je u SAD dodatni poticaj istraživanju nacionalnog identiteta bio teroristički napad 11.rujna 2001.

Unutar psihologije dominantni pristup koji se koristi pri razmatranju grupa i grupnih procesa, pa onda i nacija i nacionalnog identiteta, razvijen je u okviru teorija socijalnog identiteta. Nacionalni identitet, u sociopsihološkom smislu, označuje dio pojma o sebi koji proizlazi iz znanja o pripadnosti osobe naciji ili zemlji, kao i iz vrijednosti i emocionalnog značenja koje osoba toj pripadnosti pripisuje. Iz ove je definicije razvidno kako je nacionalni identitet višedimenzionalan, odnosno da se uza samu izraženost nacionalnog identiteta može govoriti i o njegovu spoznajnom i emocionalnom sadržaju.

Kao najčešće istraživani aspekti sadržaja nacionalnog identiteta (ili: dimenzije odnosa prema vlastitoj naciji) mogu se izdvojiti domoljublje i nacionalizam. No, psihologijska određenja nacionalnog identiteta, domoljublja i nacionalizma donekle se razlikuju od razumijevanja ovih pojmova u okviru drugih disciplina, primjerice povijesti ili politologije.

Početkom 1990-tih godina psiholozi zagovaraju potrebu razlikovanja dvaju tipova domoljublja: konstruktivnog i slijepog.

Konstruktivno domoljublje (prema psiholozima – Staub, npr., nalazi preteče teorijskog razlikovanja dvaju tipova domoljublja još u 1950-tima u radu Adorna i suradnika, koji pri istraživanju autoritarne ličnosti konceptualno razlikuju istinsko i lažno domoljublje) predstavlja „kritičnu odanost“ naciji te podrazumijeva privrženost usmjerenu prema pozitivnim promjenama. Iz takve usmjerenosti proizlazi i kritičan odnos prema postojećim grupnim postupcima, odnosno stalno preispitivanje i kritiziranje postojećeg stanja. Za razliku od toga za „slijepo domoljublje“ karakteristična je neupitna privrženost zemlji, dakle neupitno pozitivno vrednovanje, snažna odanost i netoleriranje kritiziranja. Pretpostavlja se i da dva tipa domoljublja imaju različitu osnovu i različite posljedice, primjerice autoritarnost kao bitan izvor slijepog domoljublja, a sposobnost pojedinca za održanjem individualnosti unutar grupe kao bitan izvor konstruktivnog domoljublja.

Ovakva relativna nezavisnost dvaju tipova domoljublja znači da pojedinac može imati izražena oba oblika domoljublja, ili jedan više a drugi manje, odnosno ne mora imati niti jedno. Nalazi različitih istraživanja pokazuju kako je izraženije slijepo domoljublje, praćeno više ograničujućim određenjem nacionalnog identiteta, negativnijim stavovima prema multikulturalizmu i doseljavanju, izraženijim nacionalizmom, a manje izraženim internacionalizmom, te naglašivanjem nacionalne sigurnosti. Za razliku od toga, izraženije konstruktivno domoljublje praćeno je više građanskim određenjem nacionalnog identiteta, većom percepcijom političke samoefikasnosti, većom političkom obaviještenošću i aktivizmom te izraženijim poštivanjem građanskih sloboda.

No, ovakav pristup istraživanju domoljublja kritiziraju drugi autori/ce, koji smatraju da „mjere domoljublja“ ne bi trebale biti zasićene ideologijom, odnosno liberalnim ili konzervativnim političkim orijentacijama. Umjesto naziva ‘slijepo’ i ‘konstruktivno’ domoljublje kao primjerenije i nazive bez normativnih implikacija (Huddy i Khatib, 2007.) predlažu „nekritičko“ (slijepo) domoljublje i „kritičko“ (konstruktivno) domoljublje. Takvo nazivlje koriste u svom radu autori/ce ovog/rečenog znanstvenog rada, slijedeći ideju da je u smislu potvrde razlikovanja kritičkog i nekritičkog domoljublja potrebno vršiti dodatna istraživanja usmjerena na otkrivanje individualnih i društvenih čimbenika koji promiču jedan ili drugi oblik domoljublja.

Deskriptivna analiza u ovome radu pokazala je da je za veliku većinu hrvatskih građana (između 3/4 i 4/5) karakteristično kritičko domoljublje. Autori/ce rada, uz ograđivanje da su dosadašnja istraživanja bila rijetka i provođena na studentskim uzorcima, kažu da se može reći da je kritičko domoljublje relativno izraženije od nekritičkog domoljublja. Istraživanje potvrđuje i dosadašnje nalaze o prilično izraženom hrvatskom nacionalnom identitetu, utvrđene na studentskim ili više manje prigodnim uzorcima, odnosno u istraživanjima nacionalnog ponosa na reprezentativnim uzorcima (Kamenov i suradnici, 2006.; Ferić, 2000.; Čorkalo i Kamenov, 1998.). Na temelju rezultata ovog istraživanja može se reći da je izražen nacionalni identitet u smislu privrženosti hrvatskoj naciji karakterističan za 90 % građana.

Utvrđen efekt ratnih stradanja sličan je onome utvrđenom u istraživanjima nacionalnog ponosa, kada su ratna stradanja potvrđena kao značajna odrednica nacionalnog ponosa. Budući da su u tim istraživanjima (Ferić, 2000.) ratna stradanja operacionalizirana neizravno (ovisno o tome je li mjesto boravka tijekom Domovinskog rata bilo okupirano i blizu crte bojišnice) nalazi daju dodatnu potvrdu zaključku o ratnim stradanjima kao bitnoj odrednici barem nekih dimenzija nacionalnog identiteta.
I.Ferić (2000.) primjenjuje tzv.Ingelhartovu hipotezu oskudice, prema kojoj je očekivano da će ljudi koji su u ratu bili više izloženi stradanjima, više cijeniti slobodnu i neovisnu državu, pa i izražavati veći nacionalni ponos, odnosno da je za njih karakterističniji i izraženiji nacionalni identitet. Osim toga moguće je primijeniti i postavke teorije tzv.kognitivne disonance (Festinger, 1957.) prema kojima veća ulaganja (ratna stradanja) rezultiraju većom privlačnošću cilja. Međutim, moguće je da su se građani koji su (relativno) najviše stradali u ratu i prije ratnih stradanja razlikovali po izraženosti nacionalnog identiteta zbog etničkog sastava stanovništva na svom području, odnosa među etničkim grupama i sl., odnosno različitih obilježja situacije ili konteksta, koja se naglašuju kao odrednice socijalne identifikacije u okviru pristupa socijalnog identiteta.

Uzimajući u obzir ovakve psiho-sociološke uvide, doima se prilično i pozitivno iznenađujućom spoznaja da je za veliku većinu hrvatskih građana karaktristično kritičko domoljublje, dok je – ovakvim spoznajama u inat – u sredstvima javnog priopćavanja, u medijima, u javnim nastupima nekih političara/ki, kreirana „slika“ (predstava) o hrvatskim domoljubima (napose o braniteljima) kao gotovo isključivo „nekritičkim“ (slijepim) domoljubima.

No, kad govorimo o domoljublju i nacionalnom identitetu – u RH danas, ali i tijekom proteklih desetljeća (a zapravo imajući u vidu cijeli povijesni proces nastanka ideje i svijesti o postojanju hrvatskog nacionalnog „bitka“, od srednjega vijeka prema modernitetu (pa i u post-moderni/globalizmu) – morali bismo, uzimajući u obzir „različita obilježja situacije ili konteksta“, govoriti i o drugim nacionalnim „identitetima“ koji su, tijekom povijesnog razvoja, bili u „relaciji“ s hrvatskim a napose o nekada postojećem (pa i institucionaliziranom) a danas još prisutnom jugoslavenskom nacionalnom identitetu. Uz pitanje: možemo li govoriti i o jugoslavenskom domoljublju – bilo u prijašnjem periodu, bilo u sadašnjosti?

Dakle, pravo je pitanje: u kakvom su odnosu hrvatski i „jugoslavenski“ nacionalni identitet (u prošlosti a i danas u RH), odnosno – u kakvom su odnosu – potiru li jedno drugog? – hrvatsko i jugoslavensko domoljublje?

Poslužiti ću se ovdje – kao jednim od primjera istraživanja/znanstvenih radova („Povezanost nacionalnog identiteta s osobnim i kolektivnim samopoštvanjem“, J.Tofant; diplomski rad, Odsjek za psihologiju FF u Zg, 2004.) – jednim komparativnim prikazom, tj. pretpostavkom da postoji pet oblika nacionalne vezanosti:

1. Isključiva nacionalna vezanost koju karakterizira izrazita svjesnost o pripadnosti vlastitoj naciji, ocjena da je jedino ta pripadnost važna i značajna, te omalovažavanje drugih nacija. Smatra se da ovaj oblik nacionalne vezanosti odgovara pojmovima koji se u literaturi označavaju kao etnocentrizam, nacionalizam ili nacionalni šovinizam.

2. Istaknuta nacionalna vezanost koja podrazumijeva patriotizam i određeni stupanj nacionalne ideacije, ali i prihvaćanje postojanja drugih nacionalnih pripadnosti.

3. Višestruka nacionalna vezanost je oblik internacionalizma koji je karakteriziran osjećajem lojalnosti prema vlastitoj naciji, ali i težnjom za međunarodnom suradnjom i sporazumijevanjem. Lojalnost se prvenstveno iskazuje prema čovječanstvu, prema onome što se ocjenjuje humanim, vrijednim, naprednim za sve narode i ljude, a to ne isključuje osjećaj vezanosti za vlastitu naciju.

4. Istaknuta internacionalna vezanost koju karakterizira vezanost uz opću ljudsku zajednicu i težnja da se prevladaju uski nacionalni interesi. Označava se kao kozmopolitizam ili mondijalizam.

5. Nepostojanje nacionalne vezanosti (anacionalizam ili individualizam) tj. odsustvo vezanosti za bilo koju naciju pri čemu se
nacionalni osjećaji smatraju nepotrebnima i štetnima.

No, niz istraživanja koja su provedena s ciljem provjere ovog teorijskog modela nisu jednoznačno potvrdila njegove postavke. Dapače, neki od dobivenih rezultata upućuju na zaključak da se ne radi o različitim oblicima nacionalne vezanosti, već da je nacionalna vezanost kontinuirana varijabla na kojoj jedan kraj kontinuuma označava „nacionalna isključivost“, a drugi „nacionalna negacija“.

Važno mi je pojasniti – zbog čega mislim da je važno govoriti o „jugoslavenstvu“ a ne (toliko važno) o „velikosrpstvu“ (i danas prisutnima i djelatnima, pa i u RH); naime, velikosrpska je ideja (ne i ideologija) poražena i nitko se (barem javno) u RH ne usuđuje da bi ju branio ili (javno) zastupao/zagovarao. No, jugoslavenska je ideja (kao i ideologija) očigledno prisutna i „zastupljena“ i danas u RH, zastupljena ako ne javno i transparentno a ono „prituljeno“ ali moćno – od raznovrsnih (pa i političkih) čimbenika u društvu. Njeno „ishodište“ je zapravo kompleksno: u mnogome je povezana sa apologijom „titoizma“ i propalog „jugoslavenskog“ socijalističkog „modela“. (…)

Predsjedništvo stranke BDSH

Visit Us On Facebook